Helsinška deklaracija

Evropska ministarska konferencija o mentalnom zdravlju Svetske zdravstvene organizacije Suočavanje sa izazovima, građenje rešenja Helsinki, Finska, 12–15. januar 2005. EUR/04/5047810/6 14. januar 2005. 52667 Deklaracija o mentalnom zdravlj

u za Evropu Suočavanje sa izazovima, građenje rešenja (2) Preambula

1. Mi, ministri zdravlja država članica Evropskog regiona Svetske zdravstvene organizacije (SZO), u prisustvu Evropskog komesara za zdravlje i zaštitu korisnika, i Regionalnog direktora SZO za Evropu, učesnici Ministarske konferencije SZO o mentalnom zdravlju, održanoj u Helsinkiju od 12. do 15. januara 2005. godine, smatramo da mentalno zdravlje i mentalna dobrobit predstavljaju temelje kvaliteta života i produktivnosti pojedinaca, porodica, zajednica i naroda, koji omogućavaju da ljudi iskuse život kao smislen i da budu kreativni i aktivni građani. Verujemo da je primarni cilj aktivnosti u vezi sa mentalnim zdravljem ostvarivanje pozitivnog uticaja na dobrobit i funkcionisanje ljudi, usredsređivanjem na njihove sopstvene snage i izvore, povećanjem rezilijentnosti i jačanjem spoljašnjih zaštitnih faktora.

2. Smatramo da unapređenje mentalnog zdravlja i prevencija, lečenje, nega i rehabilitacija osoba koje imaju probleme mentalnog zdravlja predstavljaju prioritet za SZO i države članice, za Evropsku zajednicu (EZ) i Savet Evrope, kao što je izraženo u rezolucijama Skupštine Svetske zdravstvene organizacije i Izvršnog odbora SZO, Regionalnog komiteta SZO za Evropu i Saveta Evropske zajednice. Ove adult video chat sites rezolucije podstiču države članice, SZO, EZ i Savet Evrope da preduzmu akcije kojima bi se smanjio teret problema mentalnog zdravlja i unapredilo mentalno zdravlje.

3. Potvrđujemo naše poštovanje rezolucije EUR/RC51/R5 o Atinskoj deklaraciji o mentalnom zdravlju, katastrofama izazvanim ljudskim faktorom, stigmatizaciji i zaštiti u okviru zajednice, kao i rezolucije EUR/RC53/R4 usvojene od strane Regionalnog komiteta SZO za Evropu u septembru 2003. godine, kojom se izražava zabrinutost zbog nesmanjenog tereta mentalnih poremećaja u Evropi i zbog činjenice da mnoge osobe sa problemima mentalnog zdravlja, uprkos razvoju efikasnih intervencija, ne dobijaju lečenje i negu koja im je potrebna. Regionalni komitet je zatražio od Regionalnog direktora: • da problemi mentalnog zdravlja dobiju prioritet prilikom sprovođenja aktivnosti vezanih za osavremenjivanje politike ’’Zdravlje za sve’’; • da se organizuje Ministarska konferencija o mentalnom zdravlju u Evropi, u Helsinkiju, u januaru 2005. godine.

4. Navodimo rezolucije koje podržavaju akcioni program o mentalnom zdravlju. Rezolucija EB109.R8, usvojena od strane Izvršnog odbora SZO u januaru 2002. godine, a koju je podržala Skupština Svetske zdravstvene organizacije rezolucijom WHA55.10 u maju 2002. godine, poziva države članice SZO: • da usvoje preporuke sadržane u Izveštaju o svetskom zdravlju 2001. (The World Health Report 2001);

• da uspostave politike mentalnog zdravlja, programe i zakonodavstvo, zasnovane na savremenim saznanjima i poštovanju ljudskih prava, uz konsultovanje svih zainteresovanih strana u oblasti mentalnog zdravlja;

• da povećaju finansijska ulaganja u mentalno zdravlje kao neodvojivi deo dobrobiti stanovništva, kako u svojim državama, tako i u bilateralnoj i multilateralnoj saradnji.

5. Rezolucije Saveta Evropske zajednice, preporuke Saveta Evrope i rezolucije SZO još od 1975. godine priznaju značaj uloge koju ima unapređenje mentalnog zdravlja i štetnu povezanost između problema mentalnog zdravlja i društvene (3) marginalizacije, nezaposlenosti, beskućništva i poremećaja vezanih za zloupotrebu alkohola i drugih supstanci. Prihvatamo značaj odredbi Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Konvencije o pravima deteta, Evropske konvencije o prevenciji torture i nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja i Evropske socijalne povelje, kao i zalaganja Saveta Evrope za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja, koje je izraženo u Deklaraciji Ministarske konferencije o mentalnom zdravlju u budućnosti (Stokholm, 1985.) i u drugim preporukama usvojenim na ovom polju, posebno u Preporuci R(90)22 o zaštiti mentalnog zdravlja nekih vulnerabilnih grupa u zajednici i Preporuci Rec(2004)10 koja se odnosi na zaštitu ljudskih prava i dostojanstva osoba sa mentalnim poremećajima. Opseg

6. Mnogi aspekti politike i službi mentalnog zdravlja u celoj evropskoj regiji prolaze kroz proces transformacije. Politika i službe trude se da postignu društveno uključivanje i jednakost, i imaju sveobuhvatan pogled na uravnoteženost između potreba i koristi od raznovrsnih aktivnosti vezanih za mentalno zdravlje usmerenih na stanovništvo u celini, rizične grupe i osobe sa problemima mentalnog zdravlja. Službe postaju dostupne u širokom spektru okruženja u zajednici, umesto isključivo u izolovanim i velikim institucijama. Verujemo da je ovo pravi i neophodan put. Pozdravljamo činjenicu da politika i praksa mentalnog zdravlja sada obuhvataju: i. unapređenje mentalnog zdravlja; ii. borbu protiv stigmatizacije, diskriminacije i isključivanja iz društva; iii. prevenciju problema mentalnog zdravlja; iv. negu osoba sa problemima mentalnog zdravlja, obezbeđivanje sveobuhvatnih i efikasnih službi i intervencija, pružanje mogućnosti učestvovanja i izbora, kako korisnicima službi tako i onima koji o njima brinu; v. oporavak i uključenje u društvo osoba koje doživele ozbiljne probleme mentalnog zdravlja. Prioriteti

7. Moramo da nastavimo rad na platformi o reformi i modernizaciji u Evropskoj regiji SZO, razmenjujemo iskustva i učimo iz njih, i vx6000 web cam da budemo svesni jedinstvenih karakteristika pojedinačnih zemalja. Smatramo da su ovo osnovni prioriteti za sledeću deceniju: i. negovati svest o važnosti mentalnog zdravlja; ii. kolektivna borba protiv stigmatizacije, diskriminacije i nejednakosti, osnaživanje i pružanje podrške osobama sa mentalnim problemima i njihovim porodicama, kako bi bili aktivni učesnici u ovom procesu; iii. kreirati i sprovesti sveobuhvatne, integrisane i efikasne sisteme mentalnog zdravlja, koji uključuju unapređenje zdravlja, prevenciju, lečenje i rehabilitaciju, negu i oporavak; iv. razmotriti potrebu za kompetentnom radnom snagom, koja postoji u svim navedenim oblastima; v. prihvatiti iskustvo i znanje korisnika službi i pružalaca nege, kao važnu osnovu za planiranje i razvoj službi mentalnog zdravlja. U ovom slučaju se misli na članove porodice, prijatelje ili druge neformalne pružaoce nege. (4) Akcije

8. Podržavamo tvrdnju da nema zdravlja bez mentalnog zdravlja. Mentalno zdravlje ima centralno mesto u ljudskom, društvenom i ekonomskom kapitalu nacije i stoga bi ga trebalo smatrati suštinskim i sastavnim delom ostalih oblasti javne politike, kao što su ljudska prava, društvena zaštita, obrazovanje i zapošljavanje. Stoga mi, ministri odgovorni za zdravlje, preuzimamo obavezu, u skladu sa nacionalnim ustavnim strukturama i odgovornostima, da priznamo potrebu za postojanjem sveobuhvatne politike mentalnog zdravlja zasnovane na dokazima, i da razmotrimo načine i sredstva za razvoj, sprovođenje i osnaživanje takvih politika u našim zemljama. Takva politika, čiji cilj je postizanje mentalnog zdravlja i uključenost u društvo osoba sa problemima mentalnog zdravlja, zahtevaju pokretanje akcije u sledećim oblastima: i. unapređenje mentalnog zdravlja stanovništva u celini, uz pomoć mera koje imaju za cilj razvijanje svesti i pozitivne promene za pojedince i porodice, zajednice i građansko društvo, obrazovne i radne sredine, vlade i državne službe; ii. razmatranje potencijalnog uticaja svih javnih politika na mentalno zdravlje, sa posebnim osvrtom na vulnerabilne grupe, ukazujući na centralno mesto mentalnog zdravlja u stvaranju zdravog i produktivnog društva bez isključivanja iz zajednice; iii. borba protiv stigmatizacije i diskriminacije, obezbeđivanje zaštite ljudskih prava i dostojanstva i sprovođenje neophodnih zakonskih propisa kako bi se osobe pod rizikom ili koje pate od problema i bolesti mentalnog zdravlja, osnažile za potpuno i ravnopravno učestvovanje u društvu; iv. ponuditi namensku podršku i intervencije koje uzimaju u obzir životno doba osoba pod rizikom, posebno kada je reč o roditeljstvu i obrazovanju dece i mladih i nezi starih osoba; v. razvoj i sprovođenje mera za smanjenje uzroka problema mentalnog zdravlja, komorbidnosti i suicida; vi. povećavanje mogućnosti i sposobnosti lekara opšte prakse i službi primarne zaštite, stvaranje mreže specijalizovane medicinske i nemedicinske zaštite, kako bi se osobama sa problemima mentalnog zdravlja ponudili efikasan pristup, identifikacija i lečenje; vii. osobama sa ozbiljnim problemima mentalnog zdravlja ponuditi efikasnu i sveobuhvatnu negu i lečenje, u okruženju i na način koji odgovara njihovim ličnim sklonostima i obezbeđuje zaštitu od zanemarivanja i zlostavljanja; viii.uspostavljanje partnerstva, koordinacije i liderstva između regiona, zemalja, sektora i agencija koji imaju uticaj na mentalno zdravlje i uključivanje u društvo pojedinaca i porodica, grupa i zajednica; ix. stvaranje programa za obrazovanje i obuku, kako bi se obezbedio dovoljan broj kompetentne multidisciplinarne radne snage; x. procena stanja mentalnog zdravlja i potreba stanovništva, specifičnih grupa i pojedinaca, na način koji omogućava poređenje u okviru nacije i između različitih nacija; xi. obezbeđivanje pravičnih i adekvatnih finansijskih sredstava za ispunjenje ovih ciljeva; xii. pokretanje istraživanja i podrška širenju navedenih akcija.

9. Svesni smo koliko je važno i neodložno suočavanje sa izazovima i građenje rešenja zasnovanih na dokazima. Stoga podržavamo Akcioni plan mentalnog zdravlja za Evropu i njegovo sprovođenje širom Evropskog regiona SZO, s tim da (5) svaka zemlja prilagođava stavke plana prema sopstvenim potrebama i resursima. Zalažemo se, takođe, za solidarnost širom Regiona i razmenu znanja, najbolje prakse i stručnosti. Odgovornosti

10. Mi, ministri zdravlja zemalja članica Evropskog regiona SZO, obavezujemo se da ćemo podržati sprovođenje sledećih mera, u skladu sa ustavnom strukturom i politikom svake pojedinačne zemlje i sa nacionalnim i podnacionalnim potrebama, okolnostima i resursima: i. uvođenje politike i zakona o mentalnom zdravlju koji postavlja standarde za aktivnosti u oblasti mentalnog zdravlja i štiti ljudska prava; ii. koordinacija odgovornosti u okviru vlade, za formulisanje, širenje i sprovođenje politike i zakonskih propisa značajnih za mentalno zdravlje; iii. procena uticaja vladinih mera na mentalno zdravlje stanovništva; iv. eliminacija stigmatizacije i diskriminacije i jačanje uključivanja u društvo, širenjem svesti javnosti i osnaživanjem osoba pod rizikom; v. osobama sa problemima mentalnog zdravlja ponuditi izbor i učestvovanje u procesu nege, imajući u vidu njihove različite potrebe i kulturu; vi. revizija zakonodavstva i, ukoliko je potrebno, uvođenje zakona o jednakim mogućnostima ili zakona protiv diskriminacije; vii. unapređenje mentalnog zdravlja u obrazovanju i zapošljavanju, zajednicama i drugim relevantnim okruženjima putem intenzivnije saradnje između agencija odgovornih za zdravlje i drugih relevantnih sektora; viii. prevencija faktora rizika tamo gde se pojavljuju, na primer, podržavanjem razvoja radnih sredina koje pogoduju mentalnom zdravlju i podsticanjem obezbeđivanja podrške na poslu ili što bržeg povratka na posao osoba koje su se oporavile od problema mentalnog zdravlja; ix. posvećivanje pažnje prevenciji suicida i uzrocima štetnog stresa, nasilja, depresije, anksioznosti i zloupotrebe alkohola i drugih supstanci; x. priznavanje i učvršćivanje centralne uloge primarne zdravstvene zaštite i lekara opšte prakse, i jačanje njihove sposobnosti da preuzimaju odgovornost za mentalno zdravlje; xi. razvoj službi mentalnog zdravlja u zajednici koje bi zamenile negu u velikim institucijama za osobe sa ozbiljnim problemima mentalnog zdravlja; xii. jačanje mera kojima se okončava nehuman i ponižavajući tretman; xiii.intenzivirati partnerstvo između agencija koje se bave negom i podrškom, kao što su zdravlje, socijalna zaštita, stanovanje, obrazovanje i zapošljavanje; xiv. uključiti mentalno zdravlje u nastavne planove svih zdravstvenih radnika i uspostaviti kontinuiranu profesionalnu edukaciju i programe obuke za radnike u oblasti mentalnog zdravlja; xv. ohrabriti razvoj specijalizovanih stručnih grupa radnika u oblasti mentalnog zdravlja, koje bi se bavile specifičnim potrebama različitih grupa, npr. dece, mladih, starih i osoba sa dugotrajnim i ozbiljnim problemima mentalnog zdravlja; xvi. uzimajući u obzir teret bolesti, obezbediti dovoljne resurse za mentalno zdravlje, s tim da se investicije u mentalno zdravlje mogu identifikovati u okviru ukupnih troškova zdravstva, kako bi se uspostavio paritet sa investicijama u drugim oblastima zdravstva; (6) xvii. razvoj praćenja pozitivnog mentalnog zdravlja i problema mentalnog zdravlja, uključujući i faktore rizika i ponašanje kojim se traži pomoć, kao i praćenje implementacije; xviii. zatražiti da se sprovede istraživanje u slučajevima kada aktuelno znanje ili tehnologija nisu dovoljni i publikovati rezultate istraživanja.

11. Podržaćemo nevladine organizacije aktivne na polju mentalnog zdravlja i stimulisati stvaranje nevladinih organizacija i organizacija korisnika službi. Posebno pozdravljamo organizacije aktivne u: i. organizovanju korisnika koji su angažuju u razvijanju sopstvenih aktivnosti, uključujući osnivanje i vođenje grupa za samopomoć i obuku u sposobnostima oporavka; ii. osnaživanju vulnerabilnih i marginalizovanih osoba i zastupanju njihovih interesa; iii. obezbeđivanju službi u zajednici koje uključuju korisnike; iv. razvijanju veština i sposobnosti prevladavanja i pružanja nege za porodice pacijenata i osobe koje brinu o njima, i njihovom aktivnom učešću u programima zaštite; v. pravljenju planova za poboljšanje roditeljstva, obrazovanja i tolerancije, i za borbu protiv alkoholizma i drugih poremećaja vezanih za zloupotrebu supstanci, protiv nasilja i kriminala; vi. razvijanju lokalnih službi koje su usmerene na potrebe marginalizovanih grupa; vii. vođenju telefonskih i internet savetovališta za osobe u kriznim situacijama, žrtve nasilja ili potencijalne samoubice; viii. stvaranju mogućnosti za zapošljavanje osoba sa invaliditetom.

12. Pozivamo Evropsku komisiju i Savet Evrope da na osnovu svojih ovlašćenja održe sprovođenje ove Deklaracije o mentalnom zdravlju SZO za Evropu.

13. Zahtevamo od Regionalnog Direktora SZO za Evropu da pokrene akcije u sledećim oblastima: (a) Partnerstvo (i) ohrabriti saradnju u ovoj oblasti sa međuvladinim organizacijama, uključujući Evropsku komisiju i Savet Evrope. (b) Informacije u zdravstvu (i) podržati države članice u razvoju sistema praćenja mentalnog zdravlja; (ii) obezbediti komparativne podatke o stanju i napretku mentalnog zdravlja i službi mentalnog zdravlja u zemljama članicama. (c) Istraživanje (i) uspostaviti mrežu kolaborativnih centara za mentalno zdravlje koji pružaju mogućnosti za međunarodna partnerstva, kvalitetno istraživanje i razmenu istraživača; (ii) prikupiti i publikovati najbolje dokaze o dobroj praksi koji su dostupni, uzimajući u obzir etičke aspekte mentalnog zdravlja. (d) Razvoj politike i službi (i) podrška vladama obezbeđivanjem ekspertize kako bi reforma mentalnog zdravlja bila utemeljena na efikasnim politikama mentalnog zdravlja koje (7) uključuju zakonodavstvo, uređenje službi, unapređenje mentalnog zdravlja i prevenciju problema mentalnog zdravlja; (ii) ponuditi pomoć za uspostavljanje programa obuke za edukatore; (iii) pokrenuti razmenu inovatora; (iv) pružiti pomoć prilikom formulacije istraživačkih politika i pitanja; (v) ohrabriti nosioce promena uspostavljanjem mreže nacionalnih lidera reforme i ključnih državnih službenika. (e) Zastupanje (i) informisati i pratiti politike i aktivnosti koje pozitivno utiču na poštovanje ljudskih prava, uključenje u društvo osoba sa problemima mentalnog zdravlja i na smanjenje stigmatizacije i diskriminacije uperene protiv ovih osoba; (ii) osnažiti korisnike, osobe koje brinu o njima i nevladine organizacije informacijama i koordinisati aktivnosti između zemalja; (iii) podržati države članice u razvoju informacione baze koja bi pomogla osnaženje korisnika službi mentalnog zdravlja; (iv) olakšati međunarodnu razmenu iskustva uz pomoć ključnih regionalnih i lokalnih nevladinih organizacija; (v) pružiti objektivne i konstruktivne informacije medijima, nevladinim organizacijama i drugim zainteresovanim grupama i pojedincima.

14. Zahtevamo od Regionalne kancelarije SZO za Evropu da preduzme neophodne korake kako bi se obezbedila puna podrška razvoju i sprovođenju politike mentalnog zdravlja i kako bi aktivnosti i programi za ispunjenje zahteva ove Deklaracije dobili adekvatan prioritet i sredstva.

15. Obavezujemo se da ćemo izvestiti SZO o toku sprovođenja ove Deklaracije u našim zemljama na sastanku vlada koji će biti održan pre 2010. godine.

Ministar zdravlja i socijalnih službi Finske Regionalni direktor SZO za Evropu

Madridska deklaracija
Izmene Madridske deklaracije i dodatna uputstva u specifičnim etičkim situacijama* Svetsko udruženje psihijatara usvojilo je 1977. godine Havajsku deklaraciju u kojoj su data etička uputstva za psihijatrijsku praksu. Deklaracij

a je dopunjena u Beču 1983. godine. Da bi odrazilo uticaj promene društvenih stavova i novih medicinskih dostignuća na psihijatriju, Svetsko udruženje psihijatara je još jednom izvršilo reviziju etičkih standarda kojih bi trebalo da se pridržavaju svi njegovi članovi i sve osobe koje se praktično bave psihijatrijom. Medicina je istovremeno i isceliteljska veština i nauka. Dinamika ove kombinacije najbolje se ogleda u psihijatriji, grani medicine koja je specijalizovana za negu i zaštitu onih koji su bolesni ili nemoćni usled mentalnog poremećaja ili oboljenja. Iako postoje kulturne, društvene i nacionalne razlike, potreba za moralnim ponašanjem i neprestanim preispitivanjem etičkih standarda je univerzalna. Kao lekari, psihijatri moraju biti svesni etičkih implikacija svog poziva, kao i specifičnih etičkih zahteva vezanih za psihijatriju. Kao članovi društva, psihijatri se moraju zalagati za pravedno i ravnopravno postupanje prema mentalno obolelima, za socijalnu pravdu i ravnopravnost. Etičnost se zasniva na individualnom osećanju odgovornosti psihijatra prema pacijentu i na njegovoj proceni pravilnog i odgovarajućeg ponašanja. Spoljašnji standardi i uticaji, kao što su kodeksi profesionalnog ponašanja, nauka o moralu ili zakonodavstvo, ne mogu sami po sebi biti garancija etičnosti u medicini. Psihijatri uvek moraju imati na umu granice koje postoje u odnosu između psihijatra i pacijenta, i da se, pre svega, rukovode poštovanjem pacijenata i brigom za njihovu dobrobit i integritet. Upravo u ovom duhu, Generalna skupština Svetskog udruženja psihijatara usvojila je 25. avgusta 1996. a dopunila 8. avgusta 1999. i 26. avgusta 2002. godine, sledeće etičke standarde, kojima bi trebalo da se rukovode psihijatri širom sveta.

1. Psihijatrija je medicinska disciplina koja se bavi prevencijom mentalnih poremećaja stanovništva, obezbeđivanjem najboljeg mogućeg lečenja mentalnih poremećaja, rehabilitacijom osoba koje pate od mentalnih oboljenja i unapređenjem mentalnog zdravlja. Dužnost psihijatra je da pruži pacijentu najbolju terapiju koja postoji, u skladu sa prihvaćenim naučnim saznanjima i etičkim principima. Psihijatri bi trebalo da primenjuju terapijske intervencije koje u najmanjoj meri ograničavaju slobodu pacijenta, i da potraže savet u onim oblastima rada koje ne spadaju u njihovu osnovnu struku. Pri tome bi trebalo da vode računa o ravnopravnoj raspodeli sredstava u zdravstvu.

2. Dužnost psihijatra je da ide u korak sa naučnim dostignućima u svojoj oblasti i da nova saznanja prenosi i drugima. Psihijatri edukovani za istraživački rad treba da streme proširivanju naučnih granica u psihijatriji.

3. Pacijent ima pravo da bude prihvaćen kao partner u terapijskom procesu. Odnos između psihijatra i pacijenta mora biti zasnovan na uzajamnom poverenju i poštovanju, kako bi pacijent mogao, na osnovu dobijenih informacija, da donese odluku. Dužnost psihijatara je da pacijentu pruže sve relevantne informacije, kako bi bio u stanju da donese racionalnu odluku, u skladu sa ličnim vrednostima i sklonostima.

4. Kada je usled mentalnog poremećaja pacijent teško hendikepiran, onesposobljen i/ili nesposoban da pravilno rasuđuje, psihijatri bi trebalo da se konsultuju sa porodicom i, ako je potrebno, potraže pravni savet radi zaštite ljudskog dostojanstva i zakonskih prava pacijenta. Nijedno lečenje ne bi trebalo da se sprovodi protiv volje pacijenta, osim kada bi njegovo nesprovođenje ugrozilo život pacijenta i/ili drugih osoba. Lečenje uvek mora biti u najboljem interesu pacijenta.

5. Kada se od psihijatara traži da izvrše procenu neke osobe, njihova je dužnost da joj prvo daju informacije i savet u vezi sa ciljem intervencije, načinom na koji će rezultati biti iskorišćeni, i mogućim posledicama izvršene procene. Ovo je naročito važno kada su psihijatri uključeni kao treća strana.

6. Informacije dobijene u terapijskom odnosu su poverljive, spadaju u privatnost pacijenta i trebalo bi ih koristiti samo i isključivo u cilju poboljšanja mentalnog zdravlja pacijenta. Psihijatrima se zabranjuje upotreba ovih informacija iz ličnih razloga ili radi lične koristi. Kršenje principa o poverljivosti informacija dozvoljeno je jedino u slučaju kada to zakon zahteva (npr. obavezno prijavljivanje zlostavljanja dece) ili kada bi zbog poštovanja poverljivosti informacija telesno ili duševno zdravlje pacijenta ili treće osobe moglo biti ozbiljno ugroženo; psihijatri bi, kad god je to moguće, trebalo prvo da obaveste pacijenta o postupcima koji će se preduzeti.

7. Istraživanja koja se ne sprovode u skladu sa naučnim standardima i koja nisu validna sa naučne tačke gledišta, nisu moralna. Istraživačke aktivnosti treba da odobri odgovarajući etički komitet. Psihijatri bi trebalo da slede međunarodna i nacionalna pravila za sprovođenje istraživanja. Istraživanja treba da sprovode ili da njima rukovode jedino osobe koje za to imaju odgovarajuću edukaciju. Pošto psihijatrijski pacijenti predstavljaju posebno ranjivu populaciju ispitanika, mora se pokloniti posebna pažnja proceni njihove sposobnosti da učestvuju u istraživanju, i zaštiti njihove slobodne volje i duševnog i telesnog integriteta. Etičke standarde bi, takođe, trebalo primenjivati prilikom odabira populacionih grupa u svim vrstama istraživanja, uključujući epidemiološka i sociološka istraživanja, kao i kolaborativna istraživanja koja uključuju druge discipline ili više istraživačkih centara. Nova posebna uputstva – dodatak Madridskoj deklaraciji Zaštita prava psihijatara (30. jun 2005)

1. Psihijatri moraju da štite svoje pravo da, prema zahtevima struke i očekivanjima javnosti, leče svoje pacijente i da se zalažu za njihovu dobrobit.

2. Psihijatri treba da imaju pravo da se bave svojom strukom na najvišem nivou, pružajući nezavisne procene mentalnog stanja osobe i uspostavljajući efikasne protokole lečenja i praćenja u skladu sa najboljom praksom i medicinom zasnovanom na dokazima.

3. Postoje neki aspekti u istoriji psihijatrije, ali i uslovi rada u nekim današnjim totalitarnim političkim režimima i ekonomskim sistemima vođenim profitom, koji pojačavaju opasnost od zloupotrebe psihijatrije, u smislu da su psihijatri primorani da pristanu na neprikladne zahteve i daju netačne psihijatrijske izveštaje koji idu na ruku sistemu, ali štete interesima osobe čije se stanje procenjuje.

4. Psihijatri su takođe stigmatizovani kao i njihovi pacijenti i, slično njima, mogu postati žrtve diskriminacije. Psihijatri treba da imaju pravo i obavezu da se bave svojom strukom i da se zalažu za medicinske potrebe i društvena i politička prava svojih pacijenata, a da zbog toga ne trpe odbacivanje kolega, ismevanje u medijima i progon. Saopštavanje dijagnoze Alchajmerove bolesti i drugih demencija (30. jun 2005) Pacijent ima pravo da zna da boluje od Alchajmerove bolesti, i to pravo je sada postavljeno kao prioritet koji zdravstveni radnici priznaju i prihvataju. Većina pacijenata želi da dobije sve raspoložive informacije i da bude aktivno uključena u donošenje odluka u vezi sa lečenjem. U isto vreme, pacijenti imaju pravo i da ne znaju, ako je to njihova želja. Svima se mora pružiti mogućnost da saznaju ili ne saznaju onoliko koliko žele. Promene u kogniciji pacijenta ugrožavaju njegovu sposobnost rasuđivanja i shvatanja. Takođe, pacijenti sa demencijom često dolaze u pratnji članova porodice, što u odnos između lekara pacijenta uvodi i treću stranu. Svi doktori, pacijenti i porodice, koji godinama međusobno dele odgovornost za borbu protiv Alchajmerove bolesti, moraju imati pristup informacijama o ovoj bolesti, uključujući i dijagnozu. Osim što je to njegovo pravo, informisanost pacijenta može biti od višestruke koristi. Pacijentima i/ili porodicama trebalo bi saopštiti dijagnozu u što ranijoj fazi bolesti. Veoma je korisno ako su članovi porodice (ili nezvanični pružaoci nege) uključeni u razgovor prilikom saopštavanja dijagnoze. Lekar treba da pruži precizne i pouzdane informacije, koristeći jednostavne izraze. Takođe bi trebalo da proceni u kojoj meri pacijent i porodica razumeju situaciju. Kao i obično, posle loše vesti trebalo bi pružiti informacije o daljim planovima za lečenje. Treba pružiti obaveštenja o fizikalnoj terapiji ili terapiji govora, o grupama za podršku, centrima za dnevni boravak i drugim intervencijama. Takođe bi trebalo naglasiti da reorganizovana porodična mreža može znatno olakšati teret pružaoca nege i održati kvalitet života koliko god je to moguće. Postoje neki izuzeci, od kojih su neki privremeni, kada je reč o saopštavanju dijagnoze pacijentu sa demencijom:

1. teška demencija, kada pacijent najverovatnije ne bi razumeo dijagnozu,

2. kada je verovatno da bi se javila fobija od tog stanja, ili

3. kada je pacijent u stanju teške depresije.

Dvostruka odgovornost psihijatara (30. jun 2005) Ovakve situacije se mogu javiti tokom zakonskog postupka (npr. sposobnost pacijenta da bude podvrgnut sudskom procesu, krivična odgovornost, opasnost, sposobnost svedočenja na sudu) ili drugih postupaka vezanih za potrebu da se utvrdi sposobnost, kao npr. za potrebe osiguranja, radi procene zahteva za olakšice, ili za potrebe zaposlenja, kada se nudist singles pictures procenjuje radna sposobnost ili podobnost za obavljanje određenog posla ili posebnog radnog zadatka. U toku terapijskih interakcija može doći do konfliktnih situacija ako informacije koje psihijatar ima o pacijentovom stanju ne mogu ostati poverljive, ili kada su kliničke beleške ili medicinska dokumentacija deo većeg dosijea radnika, pa prema tome nisu namenjene samo kliničkom osoblju zaduženom za slučaj (npr. u vojsci, zatvorskim sistemima, medicinskim službama za zaposlene u većim korporacijama u protokolima lečenja koje plaća treća osoba). Kada se prilikom procene stanja neke osobe psihijatar suočava sa dvostrukim obavezama i odgovornostima, dužan je da tu osobu obavesti o prirodi ovakvog triangularnog odnosa i odsustva terapijskog odnosa između lekara i pacijenta, pored obaveze da podnese izveštaj trećoj strani, čak i kada su rezultati negativni i mogli bi da štete interesima osobe nad kojom se vrši procena. Pod ovakvim okolnostima, osoba može odlučiti da ne nastavi sa procenom. Pored toga, psihijatri bi trebalo da se zalažu za razdvajanje podataka i za ograničenja pri saopštavanju informacija, kako bi samo elementi koji su neophodni za svrhe organizacije mogli da budu otkriveni.

* Izmene prihvaćene na Generalnoj skupštini Svetskog udruženja psihijatara, održanoj u Kairu 12. septembra 2005. godine


aktuelnosti