Madridska deklaracija

Izmene Madridske deklaracije i dodatna uputstva u specifičnim etičkim situacijama* Svetsko udruženje psihijatara usvojilo je 1977. godine Havajsku deklaraciju u kojoj su data etička uputstva za psihijatrijsku praksu. Deklaracij

a je dopunjena u Beču 1983. godine. Da bi odrazilo uticaj promene društvenih stavova i novih medicinskih dostignuća na psihijatriju, Svetsko udruženje psihijatara je još jednom izvršilo reviziju etičkih standarda kojih bi trebalo da se pridržavaju svi njegovi članovi i sve osobe koje se praktično bave psihijatrijom. Medicina je istovremeno i isceliteljska veština i nauka. Dinamika ove kombinacije najbolje se ogleda u psihijatriji, grani medicine koja je specijalizovana za negu i zaštitu onih koji su bolesni ili nemoćni usled mentalnog poremećaja ili oboljenja. Iako postoje kulturne, društvene i nacionalne razlike, potreba za moralnim ponašanjem i neprestanim preispitivanjem etičkih standarda je univerzalna. Kao lekari, psihijatri moraju biti svesni etičkih implikacija svog poziva, kao i specifičnih etičkih zahteva vezanih za psihijatriju. Kao članovi društva, psihijatri se moraju zalagati za pravedno i ravnopravno postupanje prema mentalno obolelima, za socijalnu pravdu i ravnopravnost. Etičnost se zasniva na individualnom osećanju odgovornosti psihijatra prema pacijentu i na njegovoj proceni pravilnog i odgovarajućeg ponašanja. Spoljašnji standardi i uticaji, kao što su kodeksi profesionalnog ponašanja, nauka o moralu ili zakonodavstvo, ne mogu sami po sebi biti garancija etičnosti u medicini. Psihijatri uvek moraju imati na umu granice koje postoje u odnosu između psihijatra i pacijenta, i da se, pre svega, rukovode poštovanjem pacijenata i brigom za njihovu dobrobit i integritet. Upravo u ovom duhu, Generalna skupština Svetskog udruženja psihijatara usvojila je 25. avgusta 1996. a dopunila 8. avgusta 1999. i 26. avgusta 2002. godine, sledeće etičke standarde, kojima bi trebalo da se rukovode psihijatri širom sveta.

1. Psihijatrija je medicinska disciplina koja se bavi prevencijom mentalnih poremećaja stanovništva, obezbeđivanjem najboljeg mogućeg lečenja mentalnih poremećaja, rehabilitacijom osoba koje pate od mentalnih oboljenja i unapređenjem mentalnog zdravlja. Dužnost psihijatra je da pruži pacijentu najbolju terapiju koja postoji, u skladu sa prihvaćenim naučnim saznanjima i etičkim principima. Psihijatri bi trebalo da primenjuju terapijske intervencije koje u najmanjoj meri ograničavaju slobodu pacijenta, i da potraže savet u onim oblastima rada koje ne spadaju u njihovu osnovnu struku. Pri tome bi trebalo da vode računa o ravnopravnoj raspodeli sredstava u zdravstvu.

2. Dužnost psihijatra je da ide u korak sa naučnim dostignućima u svojoj oblasti i da nova saznanja prenosi i drugima. Psihijatri edukovani za istraživački rad treba da streme proširivanju naučnih granica u psihijatriji.

3. Pacijent ima pravo da bude prihvaćen kao partner u terapijskom procesu. Odnos između psihijatra i pacijenta mora biti zasnovan na uzajamnom poverenju i poštovanju, kako bi pacijent mogao, na osnovu dobijenih informacija, da donese odluku. Dužnost psihijatara je da pacijentu pruže sve relevantne informacije, kako bi bio u stanju da donese racionalnu odluku, u skladu sa ličnim vrednostima i sklonostima.

4. Kada je usled mentalnog poremećaja pacijent teško hendikepiran, onesposobljen i/ili nesposoban da pravilno rasuđuje, psihijatri bi trebalo da se konsultuju sa porodicom i, ako je potrebno, potraže pravni savet radi zaštite ljudskog dostojanstva i zakonskih prava pacijenta. Nijedno lečenje ne bi trebalo da se sprovodi protiv volje pacijenta, osim kada bi njegovo nesprovođenje ugrozilo život pacijenta i/ili drugih osoba. Lečenje uvek mora biti u najboljem interesu pacijenta.

5. Kada se od psihijatara traži da izvrše procenu neke osobe, njihova je dužnost da joj prvo daju informacije i savet u vezi sa ciljem intervencije, načinom na koji će rezultati biti iskorišćeni, i mogućim posledicama izvršene procene. Ovo je naročito važno kada su psihijatri uključeni kao treća strana.

6. Informacije dobijene u terapijskom odnosu su poverljive, spadaju u privatnost pacijenta i trebalo bi ih koristiti samo i isključivo u cilju poboljšanja mentalnog zdravlja pacijenta. Psihijatrima se zabranjuje upotreba ovih informacija iz ličnih razloga ili radi lične koristi. Kršenje principa o poverljivosti informacija dozvoljeno je jedino u slučaju kada to zakon zahteva (npr. obavezno prijavljivanje zlostavljanja dece) ili kada bi zbog poštovanja poverljivosti informacija telesno ili duševno zdravlje pacijenta ili treće osobe moglo biti ozbiljno ugroženo; psihijatri bi, kad god je to moguće, trebalo prvo da obaveste pacijenta o postupcima koji će se preduzeti.

7. Istraživanja koja se ne sprovode u skladu sa naučnim standardima i koja nisu validna sa naučne tačke gledišta, nisu moralna. Istraživačke aktivnosti treba da odobri odgovarajući etički komitet. Psihijatri bi trebalo da slede međunarodna i nacionalna pravila za sprovođenje istraživanja. Istraživanja treba da sprovode ili da njima rukovode jedino osobe koje za to imaju odgovarajuću edukaciju. Pošto psihijatrijski pacijenti predstavljaju posebno ranjivu populaciju ispitanika, mora se pokloniti posebna pažnja proceni njihove sposobnosti da učestvuju u istraživanju, i zaštiti njihove slobodne volje i duševnog i telesnog integriteta. Etičke standarde bi, takođe, trebalo primenjivati prilikom odabira populacionih grupa u svim vrstama istraživanja, uključujući epidemiološka i sociološka istraživanja, kao i kolaborativna istraživanja koja uključuju druge discipline ili više istraživačkih centara. Nova posebna uputstva – dodatak Madridskoj deklaraciji Zaštita prava psihijatara (30. jun 2005)

1. Psihijatri moraju da štite svoje pravo da, prema zahtevima struke i očekivanjima javnosti, leče svoje pacijente i da se zalažu za njihovu dobrobit.

2. Psihijatri treba da imaju pravo da se bave svojom strukom na najvišem nivou, pružajući nezavisne procene mentalnog stanja osobe i uspostavljajući efikasne protokole lečenja i praćenja u skladu sa najboljom praksom i medicinom zasnovanom na dokazima.

3. Postoje neki aspekti u istoriji psihijatrije, ali i uslovi rada u nekim današnjim totalitarnim političkim režimima i ekonomskim sistemima vođenim profitom, koji pojačavaju opasnost od zloupotrebe psihijatrije, u smislu da su psihijatri primorani da pristanu na neprikladne zahteve i daju netačne psihijatrijske izveštaje koji idu na ruku sistemu, ali štete interesima osobe čije se stanje procenjuje.

4. Psihijatri su takođe stigmatizovani kao i njihovi pacijenti i, slično njima, mogu postati žrtve diskriminacije. Psihijatri treba da imaju pravo i obavezu da se bave svojom strukom i da se zalažu za medicinske potrebe i društvena i politička prava svojih pacijenata, a da zbog toga ne trpe odbacivanje kolega, ismevanje u medijima i progon. Saopštavanje dijagnoze Alchajmerove bolesti i drugih demencija (30. jun 2005) Pacijent ima pravo da zna da boluje od Alchajmerove bolesti, i to pravo je sada postavljeno kao prioritet koji zdravstveni radnici priznaju i prihvataju. Većina pacijenata želi da dobije sve raspoložive informacije i da bude aktivno uključena u donošenje odluka u vezi sa lečenjem. U isto vreme, pacijenti imaju pravo i da ne znaju, ako je to njihova želja. Svima se mora pružiti mogućnost da saznaju ili ne saznaju onoliko koliko žele. Promene u kogniciji pacijenta ugrožavaju njegovu sposobnost rasuđivanja i shvatanja. Takođe, pacijenti sa demencijom često dolaze u pratnji članova porodice, što u odnos između lekara pacijenta uvodi i treću stranu. Svi doktori, pacijenti i porodice, koji godinama međusobno dele odgovornost za borbu protiv Alchajmerove bolesti, moraju imati pristup informacijama o ovoj bolesti, uključujući i dijagnozu. Osim što je to njegovo pravo, informisanost pacijenta može biti od višestruke koristi. Pacijentima i/ili porodicama trebalo bi saopštiti dijagnozu u što ranijoj fazi bolesti. Veoma je korisno ako su članovi porodice (ili nezvanični pružaoci nege) uključeni u razgovor prilikom saopštavanja dijagnoze. Lekar treba da pruži precizne i pouzdane informacije, koristeći jednostavne izraze. Takođe bi trebalo da proceni u kojoj meri pacijent i porodica razumeju situaciju. Kao i obično, posle loše vesti trebalo bi pružiti informacije o daljim planovima za lečenje. Treba pružiti obaveštenja o fizikalnoj terapiji ili terapiji govora, o grupama za podršku, centrima za dnevni boravak i drugim intervencijama. Takođe bi trebalo naglasiti da reorganizovana porodična mreža može znatno olakšati teret pružaoca nege i održati kvalitet života koliko god je to moguće. Postoje neki izuzeci, od kojih su neki privremeni, kada je reč o saopštavanju dijagnoze pacijentu sa demencijom: 1. teška demencija, kada pacijent najverovatnije ne bi razumeo dijagnozu, 2. kada je verovatno da bi se javila fobija od tog stanja, ili 3. kada je pacijent u stanju teške depresije. Dvostruka odgovornost psihijatara (30. jun 2005) Ovakve situacije se mogu javiti tokom zakonskog postupka (npr. sposobnost pacijenta da bude podvrgnut sudskom procesu, krivična odgovornost, opasnost, sposobnost svedočenja na sudu) ili drugih postupaka vezanih za potrebu da se utvrdi sposobnost, kao npr. za potrebe osiguranja, radi procene zahteva za olakšice, ili za potrebe zaposlenja, kada se nudist singles pictures procenjuje radna sposobnost ili podobnost za obavljanje određenog posla ili posebnog radnog zadatka. U toku terapijskih interakcija može doći do konfliktnih situacija ako informacije koje psihijatar ima o pacijentovom stanju ne mogu ostati poverljive, ili kada su kliničke beleške ili medicinska dokumentacija deo većeg dosijea radnika, pa prema tome nisu namenjene samo kliničkom osoblju zaduženom za slučaj (npr. u vojsci, zatvorskim sistemima, medicinskim službama za zaposlene u većim korporacijama u protokolima lečenja koje plaća treća osoba). Kada se prilikom procene stanja neke osobe psihijatar suočava sa dvostrukim obavezama i odgovornostima, dužan je da tu osobu obavesti o prirodi ovakvog triangularnog odnosa i odsustva terapijskog odnosa između lekara i pacijenta, pored obaveze da podnese izveštaj trećoj strani, čak i kada su rezultati negativni i mogli bi da štete interesima osobe nad kojom se vrši procena. Pod ovakvim okolnostima, osoba može odlučiti da ne nastavi sa procenom. Pored toga, psihijatri bi trebalo da se zalažu za razdvajanje podataka i za ograničenja pri saopštavanju informacija, kako bi samo elementi koji su neophodni za svrhe organizacije mogli da budu otkriveni.

* Izmene prihvaćene na Generalnoj skupštini Svetskog udruženja psihijatara, održanoj u Kairu 12. septembra 2005. godine
Solunska deklaracija
Predstavnici Udruženja psihijatara Istočne Evrope i Balkana, koji su se sastali u Solunu (Grčka) na prvom Kongresu psihijatara Istočne Evrope, odlučili su da daju sledeću izjavu: Uzimajući u obzir 1. Da se većina zemalja Istočne Evrope i Bal

kana suočava sa velikim ekonomskim teškoćama 2. Da je stanovništvo velikog broja zemalja u regionu doživelo ozbiljan stres usled oružanih sukoba, građanskih ratova i drugih stresora 3. Da u mnogim zemljama još uvek postoje stotine hiljada izbeglica i interno raseljenih lica koja žive u teškim uslovima 4. Da catholic singles adults club louisville su mnoge psihosocijalne posledice, kao što su PTSP, depresija, anksioznost, psihosomatski poremećaji, zloupotreba supstanci, nasilje itd. nastale kao rezultat stresa ili je njihova pojava ubrzana stresom, i da je neophodno lečenje i prevencija daljih posledica 5. Da je neophodno pomirenje kako bi se izbeglo transgeneracijsko prenošenje traume i ponavljanje spirale nasilja u zemljama regiona u budućnosti 6. Da politički lideri, kao i međunarodna naučna zajednica, mogu dati značajan doprinos prevenciji masovnog nasilja u budućnosti i zaštiti mentalnog zdravlja stanovništva 7. Komunikacije i razmene naučnih informacija između psihijatara u regionu i njihovih kolega u drugim krajevima sveta nailazi na ozbiljne prepreke, kako finansijske, tako i administrativne, što dovodi do izolacije naučnih zajednica Istočne Evrope i Balkana

8. Da je naučna produktivnost psihijatara koji deluju u regionu ozbiljno umanjena, usled navedenih ekonomskih i drugih problema 9. Da postoji velika potreba za unapređenjem naučnih saznanja u Istočnoj Evropi i na Balkanu, posebno u vezi sa naučnim oblastima kao što su reforma psihijatrije, psihijatrija u zajednici, prevencija, unapređenje mentalnog zdravlja i istraživanje 10. Da postoji velika potreba da se naučni doprinosi iz Istočne Evrope i sa Balkana po kvalitetu vrate na svoj raniji nivo, za dobrobit naših pacijenata, njihovih porodica i celog društva Skrećemo pažnju međunarodnoj naučnoj zajednici, Svetskom Udruženju psihijatara, Svetskoj zdravstvenoj organizaciji, političkim liderima sveta i svim drugim relevantnim međunarodnim političkim, nevladinim i naučnim organizacijama na navedene činjenice i pozivamo ih da daju svoj doprinos obnovi i napretku zemalja Istočne Evrope i podizanju produktivnosti njihovih psihijatrijskih zajednica, radi dobrobiti pacijenata, njihovih porodica i društava Istočne Evrope, Balkana i sveta. Usvojeno 20. septembra 2007. u Solunu (Grčka)


aktuelnosti